Šta čita Slavica Perović?

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Sada kada o tome razmišljam shvatam da moje sjećanje ide u dva pravca. Jedan je obavezna lektira onoga doba, gdje sam čitala sve po rasporedu i mnogo unaprijed. Škola mi je bila zanimljiva, a čitanje radost, a i nije bilo neke velike zabave u to doba. Od lektire najjasnije se sjećam Branka Ćopića, njegovih Magarećih godina i Nikoletine Bursaća, i pamtim da sam se mnogo smijala. Kasnije je došao Nušić i opet sam se smijala. Mislim da sam iz tih najranijih dana povezala knjigu i osjećaj ispunjenosti i radosti. Ne treba ti ništa više, samo knjiga. Drugi pravac prisjećanja ide u mamine knjige koje je ona redovno pozajmljivala iz, za to vrijeme, dobro snabdjevene tivatske biblioteke. Te knjige sam čitala krišom i prerano za moj uzrast. Mislim da sam ih čitala prije Doživljaja mačka Toše. Tri naslova se jasno sjećam. To je bio Levelinov roman Kako je bila zelena moja dolina, zatim roman Ser Valtera Skota Ajvanho i Prohujalo sa vihorom Margaret Mičel. Mislim da sam iz ta tri romana na nivou mog tadašnjeg razumijevanja književnosti pokupila samo meta nivo. Ta tri romana su se u meni maloj preradila u tri mita. Jedan je bio o snazi kolektiva, drugi je bio herojski mit, treći je bio mit o ljubavi. Sva tri o istrajnosti. Poslije smo učili narodne pjesme, epske, lirske, ljubavne, herojske, rodoljubive, koje god, i ja sam već imala lični ključ za razumijevanje mita. Kada me mama uhvatila da čitam njene knjige počela je da ih sakriva.     

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Dikensov Oliver Tvist. Ta knjiga je bila moje vlasništvo, dobila sam je za jedan rođendan i čitala sam je nekoliko puta. Mislim da je ona na mene djelovala istinski formativno i suprotno od onih koje sam maločas pomenula. Razbijala mi je iluzije i pomalo me čeličila. Uputila me na klasnu svijest, na nepravdu i na borbu u životu. I na engleski jezik, takođe, koji će postati moj poziv i moja profesija. U to doba i nije moglo drugačije ako si želio nešto u životu da uradiš. Inače, u mojim tinejdžerskim godinama, za koje se ime izmislilo tek kada sam ja iz njih izašla, bila sam čitalački omnivor. Čitala sam X romane sa trafike, ljubiće, kaubojske romane, stripove, novine koja god rubrika, uputstvo na poleđini praška za pranje koji se zvao Radion. Sjećam se romana iz mog ranog djetinjstva zbog jedne rečenice. Roman se zvao Jednospratne kuće, autorka je Ljubica Radoičić. Jedna teta odvede djevojčicu u poslastičarnicu, djevojčica iz nekog razloga osjeća da ne bi trebalo da jede kolače i da će je mama grditi, a teta kaže: „Moj stomak nema prozor. A tvoj?“ I danas su mi kolači asocijacija na tu tu sliku. 

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Vraćam se Šekspiru i Dostojevskom. Oni imaju toliko slojeva u svojim tekstovima da je to posao za mnoga čitanja i za razne varijante mene. Mogu biti u varijanti datog raspoloženja ili određenog životnog doba, mogu njihovim djelima prići sa većim ili manjim stepenom znanja, mogu se njima baviti naučnički ili radosno čitalački – svaki put će to biti drugačije čitanje, svaki put ću nešto novo otkriti što će mi nadograditi i malo pomjeriti prethodna saznanja i razumijevanja. Vraćam im se zato što me ščepaju i teleportuju u druge svjetove.

Moram pomenuti još jednog punokrvnog autora i to prevodioca. To je Stanislav Vinaver. Kad god mi treba da se zaboravim i da se nasmijem jače nego prethodni put, uzmem ponovo njegov prevod Rableovog Gargantue i Pantagruela. To je prevodilačko slavlje.

Vraćam se stalno Džulijanu Barnsu zato što je raskošan pisac, stalno nov i svjež.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

 Klaudio Magris, Dunav. Do sada nisam uspjela da knjigu pročitam do kraja. Možda ispotiha krivim Fernana Brodela zbog njegovog Mediterana. On me opasno privezao za svoj doživljaj i opis Mediterana, našla sam se u prepoznatim znanjima i privilegovanom identitetu media terre koji je more u meni uspostavilo. A možda je to samo izgovor zbog čega Dunav još nisam do kraja pročitala. Vjerovatno mi nije bio dobar tajming.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Oto Vajninger, Pol i karakter. Mislim da sam poslije nje morala da pročitam gomilu dobrih knjiga kao ono kada se spira ukus lošeg vina sa nepca nekim dobrim pićem.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Ne bih voljela da živim ni u jednom od svjetova nekog književnog djela, čak ne ni mojih romana. Književna djela uvijek imaju neku dramu, neku frku i zaplet, neku muku koja mora da se raspetljava. Ko će to? Taman zamisliš Vrt Finci Kontini Đorđa Basanija i pomisliš, kako je lijep, možda bi u kući sa tim vrtom bilo divno živjeti, i onda naiđe tema nacizma i nemoguće ljubavi i vrt Finci Kontini bude manje lijep. Evo, Italija opet, lijepa zemlja, La grande belezza Paola Sorentina, pa još i filmska verzija, ne mora se mnogo zamišljati, ljepote je u obilju – grad, ljudi, enterijeri, estetika na kub i ispada da je sve jalovo i isprazno. U romanima Džejn Ostin nema nacizma ali ima visokih tavanica, a ja se bojim hladnoće. U Prustovim romanima bi mi bilo klaustrofobično, u onom velikom Tomasa Mana, Čarobni breg, bolesno. Sem ako nije njegova Venecija, ali i tamo vreba smrt. Možda u Pištalovoj Veneciji u kojoj se čuje vesela graja venecijančadi, tamo bih vjerovatno mogla. Ali, Venecija tone. Ah!     

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Uvijek imam knjigu pri ruci, zato su mi tašne velike. Kada sam pročitala da Vudi Alen kupuje novine pred ulazak u svoju zgradu da bi imao šta da čita u liftu, pomislila sam da je to ekstreman način da se gaji paranoja, anksioznost, strah, frustriranost, šta god da je u pitanju. Onda sam shvatila da ja ne kupujem novine, ja odavna imam velike tašne. Ne znam tačno šta time njegujem, ali mi knjiga dobro dođe da se isključujem iz svijeta i od ljudi. Nekada bude stvarno nepodnošljivo.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Objavila bih Džojsovog Uliksa, ne bih mogla da podnesem da ga tako mnogo izdavača odbije. Štampala bih pjesnike, pjesnici imaju problema sa izdavačima. Radila bih na njihovoj popularizaciji. Jedna tura domaćih pjesnika pa Vislava Šimborska. Druga tura pa Meri Oliver. Treća naklada i Maja Angelu. Mlade pjesnike i pjesnikinje bih objavljivala, njihovu dobru poeziju.  

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Jednu Svanovu ljubav, preduhitrio me Marsel Prust. Voljela bih da sam je napisala zato što je to moćna priča o ljubavi, ljubomori, patnji i preispitivanju sopstvenih osjećanja. Voljela bih da sam napisala taj dio Potrage za izgubljenim vremenom zbog blistavih dugih rečenica i zato što taj ljubavni roman niko ne zove ljubić. Voljela bih da sam napisala Sluškinjinu priču Margaret Atvud zato što je ona zašla za prividni glamur civilizacije u kojoj živimo i naslutila istorijsku prijetnju prvenstveno ženama, a onda cijeloj paradigmi poznatog nam života. To je moćna distopijska priča koja distopiju može da prevenira ako se ozbiljno shvati. Ja vjerujem u takvu moć književnosti. Zovite me idealistom, ali vjerujem.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Moja borba, Karl Uve Knausgor. Američki književnik Džefri Judženides rekao je da je „Knausgor uradio nešto što prije toga zapravo nikom nije pošlo za rukom – probio je zvučni zid autobiografskog romana“. Možda je to razlog, vjerovatno mi je neprijatno od tolike blizine i od tolike neprerađene iskrenosti. Prerađena iskrenost bila bi autofikcija. Kada je autofikcija loša biva bljutava, kada je autobiografija neprerađena biva bolna. Ja bih se držala dobre stare metaforičke prerade, ne mora svaka scena biti istinita, bitno je da je ubjedljiva.   

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Skoro cijelu latinoameričku književnost. Poslije sve nadoknadila. Sabatov Tunel me se posebno dojmio. Imala rijetko zadovoljstvo da upoznam Marija Vargasa Ljosu i da ga slušam na književnim večerima. Markesov roman Sto godina samoće očarao me, kao i mnoge. Kortasarove Školice posebno sam rado iščitala.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Ovo mi je pitanje bilo izazovno. Probila sam sve prostorno-vremenske barijere i skupila moju ekipu. Pozvala bih Kazua Išigura, on me živo interesuje, možda bi htio da nam oda tajnu kako svaki put napiše moćni roman drugačije teme i poetike. Potragu za drugačijom temom razumijem, to svi radimo, ali svaki put novu poetiku izmišljati, to je teška stvar. Pozvala bih Žoze Saramaga zbog ljubavi i ljepote pripovijedanja o Fernandu Pesoi i Lisabonu, moguće da je ostao neki dio priče koji nije upotrijebio u romanu pa bi ga sa nama rado podijelio. Uputila bih poziv Margaret Jursenar da dođe sa sve Hadrijanom. Vjerujem da bi u nekom trenutku svi zaćutali da čuju kako njih dvoje dopričavaju priču o velikom cezaru kojeg se Hadrijan odrekao onog trenutka kada više nije mogao na konja da uzjaše. Kakav je Hadrijan lik, vjerujem da bi i on Margaret slušao dok ponešto priča o svom životu. Pozvala bih Miloša Crnjanskog zbog Londona, zbog Stražilova i trešanja. Pozvala bih i Njegoša, ne bih morala da ga vaskrsavam, on je meni stalno živ, neka ga ekipa upozna. Išigura, kao jedinog živog, zamolila bih da upozna goste, vjerujem da bi razgovor odmah potekao. Ja bih nešto dovikivala iz kuhinje kao prava domaćica, nikakav ketering ne bi dolazio u obzir. Služila bi se riba i razni prilozi, bilo bi sira i njeguškog pršuta, pilo bi se vino. Samo nam Balzak ne bi kuvao kafu. Za desert Dobrotska torta. A stvarni ručkovi sa stvarnim piscima i mojim prijateljima – oni se dešavaju kao i do sada.   

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Mislite, da odgovorim na pitanje in flagranti s piscem. Sve su mi knjige sa komentarima na marginama, podvučene riječi, rečenice, cijeli pasusi. Stavljam emotikone, štrikove, savijam uši, razgovaram sa djelom i piscem i to bilježim dok čitam. Ove su mi oznake potrebne da bih potrebne dijelove lakše našla kada krenem neko djelo da lingvistički analiziram ili kada prikazujem neku knjigu za književni časopis. Ili to prosto radim zato što mi se djelo dopalo. Bilo bi me blam da mi to neko vidi i da čita. Moraću da ostavim stavku u oporuci: spaliti poslije čitanja.  

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

Dovoljne su mi moje nesanice. Trenutno se družim sa Milenom Marković i njenom Decom. Jedno divno, bolno, moćno, poetsko djelo. Čista poezija.

Šta trenutno čitate?

Čitam Posijecite visoko drveće mladog crnogorskog pisca Nikole Nikolića. Pišem prikaz na tu zbirku priča. Veoma pozitivan prikaz, naravno.

Izvor: glif.rs